Na današnji dan prije 18 godina je od hrvatske ruke ubijen jedan od najvećih Hrvata svih vremena, legendarni, jedan i jedinstveni general-bojnik Blaž Kraljević i 8 njegovih vitezova HOS-a (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović). Ubijeni od vlastitog naroda, hercegovačkih mafijaša, ratnih profitera, i ratnih zločinaca "Kažnjeničke bojne" Mladena Naletilića- Tute, kojima i dan danas nije suđeno glede tog sotonističkog čina i veleizdaje Hrvatstva. Zapalimo svijeće i pomolimo se za plemenite duše crnih vitezova HOS-a Blaža Kraljevića- Ere, za koje je sloboda vlastitog naroda bila iznad osobnog interesa i trgovanja sa četnicima. Neka im je laka hrvatska zemlja. Za dom spremni!
A-HSP Europe
Prešućeni i nekažnjeni zločin
Novinar Mladen Bošnjak, ratni povjerenik HSP-a za BiH, predstavio je knjigu "Blaž Kraljević - pukovnik i pokojnik", objavljujemo dijelove: u kojima autor donosi autentično svjedočenje o formiranju HOS-a u BiH, ulozi i ubojstvu generala HOS-a Blaža Kraljevića, čije se obljetnice danas sjećamo.
Koncem osamdesetih godina proteklog stoljeća, u malom provincijskom kanadskom gradu, prvi put sam čuo ime Blaža Kraljevića za kojega je rečeno da živi u Australiji, te da je veoma aktivan sudionik u borbi hrvatske emigracije čiji je prvenstveni cilj bio stvaranje samostalne hrvatske države. Dakako, nisam ni slutio da ćemo nekoliko godina kasnije manje ili više uspješno surađivati u Domovini, u koju je njegova noga stupila nakon četvrt stoljeća teškog emigrantskog života.
Uzdanica HSP Ljubuški
Kraljević je rođen 1947. u selu Lisicama kraj Ljubuškoga. Sredinom šezdesetih, da bi izbjegao služenje vojnog roka u JNA, odlazi u Australiju gdje se, po vlastitom kazivanju, bavio sitnim biznisom. Početkom rata vratio se u Hrvatsku i odmah se priključio Dobroslavu Paragi (prvi predsjednik Hrvatske stranke prava, op.p.). U Australiji su mu ostali žena i dva sina, no nadao se da će se i oni skoro vratiti u njegov rodni Ljubuški. Nije bio školovan za vojnički posao, nikad nije bio ni u jednoj vojsci, no gotovo je nevjerojatno imao dobar odnos sa svojim vojnicima koji su ga obožavali.
HSP Ljubuški je tada bio najjača stranačka podružnica na svijetu! Odnio sam tih dana u Starčevićev dom u Zagreb 1180 pristupnica i 75% novca od članarine kako je predviđeno stranačkim statutom. Bilo je onih koji su govorili da imaju par tisuća članova, ali te pristupnice (o novcima da ne govorimo) nitko nije vidio. Na temelju te činjenice tražio sam od Parage (jer stranačko predsjedništvo više nije funkcioniralo) bolji tretman ljudi koji vode i izgrađuju stranku.
HOS je sve više preuzimao stranku koja se doslovno uniformirala za kratko vrijeme. "HOS je naš ponos" — uzvikivao je Paraga sa balkona okupljenoj masi, a Ante Đapić (sadašnji predsjednik HSP-a Hrvatske) tu dječju maksimu po medijima eksploatirao do granica neozbiljnosti. Takvo stanje opće euforije, utemeljene na bojnim pokličima, potrajat će do kolovozkih izbora 1992. ili pak do konačnog tužnog prizemljenja, 9. kolovoza, kada je ubijen Blaz Kraljević, posljednja Paragina vojnička uzdanica.
HOS je postajao sve brojniji. Nije se više oskudijevalo, hrane je bilo dosta, automobila sasvim dovoljno, odore i vojnička oprema stizali su svakodnevno. Robu je iz Zagreba dovozio Aco Bajkuša, spomenuti sarajevski ugostitelj koji, po svemu sudeći, nije propustio priliku da vrcajući med ne poliže prste.
Masakr kolovoza 1992.
Tog nedjeljnog jutra Blaž Kraljević je sa svojom pratnjom, a to su trojica momaka, Šahdo Delić i Marko Stjepanović iz Teslića, lučki radnici u Pločama, te Osman Maksić iz Vitine, krenuo na sastanak HOS-a u Mostaru, na koji ga je pozvao Vinko Martinović Štela (tadašnji zapovjednik HOS-a Mostar, poslije rata osuđen na 20 godina za ratne zločine u Haagu, op. p.), jedan od zapovjednika.
Odlučio je prije svratiti u Čapljinu, u vojarnu Dretelj, da pogleda naoružanje prethodne noći pristiglo iz Osijeka, navodno dobro plaćeno, a posao je obavljen preko stanovitog bojnika Dide koji je prije nekih mjesec dana stigao u Ljubuški.
Elem, Blaž Kraljević je, vele svjedoci, bio zadovoljan učinjenim poslom i krenuo put Mostara. Od starih HOS- ovaca priključio im se Marijo Medić iz Vitine koji je cijelo vrijeme vodio računa o Ivici Primorcu (Kraljevićev zamjenik,op.p.). Želju da sa zapovjednikom krenu u Mostar izrazili su i prije nekoliko dana pristigli Ivan Granić iz Vitine, Gordan Čuljak iz Vojnića, Vinko Primorac iz Gornjih Radišića, svi sa područja općine Ljubuški, te Rasim Krasniqi iz Jablanice kraj Peći na Kosovu, a u redove HOS-a stigao iz Rijeke.
Čuo sam nekoliko verzija onoga sto se događalo na sastanku u Mostaru. Vinko Martinović je stalno prekidan na sastanku telefonskim pozivima, a u slušalicu je uvijek govorio isto: "Evo stigo mi je general, trebam ispratiti generala..."
Damir Mucić, Marijana i ja krenuli smo u Široki Brijeg preko Grljevića. U mjestu Buhovo, općina Široki Brijeg, zaustavila nas je nekakva vojska ili policija, naredila da iziđemo, ruke na krov automobila i pretres. Oni ce nas sprovesti u Široki Brijeg kod zapovjednika HVO-a ili nekog tko nam može dati informaciju o devetorici naših ljudi. Oko 19 sati stigli smo ispred hotela "Park" gdje smo zamoljeni da sačekamo koji minut. Nervozno sam šetao uokolo dok su Marijana i Damir sjedili na nekakvoj ogradi i zurili u prazno. Prenuo me glas jednog vojnika:
Evo ide zapovjednik!
Za Mladena Naletilića Tutu čuo sam iz priča naših ljudi iz Njemačke, poglavito onih koji su živjeli i radili na Bodenzeu. Mišljenja o njemu su, po običaju, bila dvojaka. Od opasnog emigranta do jugoslavenskog špijuna. Za potonju varijantu je većina. To je vidljivo i iz brojnih pisama Miljenka Bebeka, emigranta koji je živio u Friedrictschafenu, koje je slao na adresu domaćeg tiska koji ih, kao režimska ispostava, nije objavljivao, ali su ta pisma svijetlo dana ugledala u "Hrvatskoj domovini", časopisu kojeg je u Hamburgu izdavao njemački novinar Hans Peter Rullman. Svejedno, nismo o njemu puno vodili računa, znali smo da je na Širokom Brijegu osnovao Kaznjeničku bojnu i vjerovali da se bori protiv neprijatelja.
Dvanaest godina kasnije pitao sam Ivana Beslića, potpisnika one nesretne knjige "Čuvari Jugoslavije", je li Tutu namjerno izostavio sa popisa suradnika UDB-e ili ga uopće nema u obavještajnim arhivama. Pognute glave procijedio je:
Čuješ, pobro...
Kroz kavanu hotela "Park" sproveli su nas u neki separe. Unutra su sjedili Tutini vojnici, njih sedam-osam. Tuta se se smjestio u fotelju za jednim malim stolom, a nama zapovjedio da sjednemo preko puta. Dvojica vojnika zauzeli su pozicije s kojih mogu onemogućiti svaki naš pokret. Po izopačenom pogledu zapovjednika Kažnjeničke bojne dalo se odmah primijetiti da su stvari skroz ozbiljne. Kad sam rekao zašto smo došli u Široki Brijeg, Tuta je "poludio". Počeo se nekontrolirano derati, vrištati. Da tko smije pucati u njegovu vojsku, tko je ubio Brazilijana, sve će on to ispitati, i sve pobiti.
Nekako sam, u tom košmaru, uspio razabrati da je Blaž Kraljević ubijen. I njegova pratnja, naravno, samo sto mi, u tom trenutku, nismo znali koliko je ljudi išlo s njim. Tuta je odobrio Damiru Muciću da u pratnji jednog od njegovih vojnika ode vidjeti mrtve suborce. Samo njemu. Marijana je htjela nešto izustiti, vjerojatno je pomislila sto i ja - da se Damir ne će vratiti živ, na sto je general Tuta, sad već puno blažim tonom, reagirao: - Ništa ne brini, mala, vratit će se on. Tuta ne ubija pred damama!
Počeo mi je držati politički govor. Te da smo mi zavedeni, da ne znamo za što se borimo, da je on pravi Hrvat, dapače ustaša. Kao ilustraciju te tvrdnje izvadio je vojničke iskaznice svojih sinova, dvojice simpatičnih dječaka, starih oko deset godina. Na iskaznicama HVO-a, razumije se, na mjestu gdje treba upisati čin, pisalo je - Ustaša! 1
U nekom kontekstu je spominjao Ivicu Primorca, ne znam kojem, što mi je bilo posve nerazumljivo. Nerazumljivo iz razloga sto još ne znam za mjesto i ulogu Kraljevićevog zamjenika u ovoj tužnoj priči.
"Doć'u u ponediljak u Ljubuški i skinuti sve 'ljiljane', je li jasno?! Poslije ću, zapamti dobro, ubiti Paragu, Kljuica i Aliju. A kad sve ovo prođe, kad svrši rat, ja ću se učlaniti u HSP, ja sam pravaš veći od sviju“.
Ubojice i pomagači
Na ulazu u u stožer dočekala me nijema gomila što stražara, što dočasnika i časnika, što dalje i bliže rodbine koja se još uvijek nadala. Donijeli smo crne glase, ustvari, samo ih potvrdili. Sih devet HOS-ovaca je ubijeno.
U stožernim kancelarijama zbrka. Svatko nešto užurbuno traži,. nosi nekakve papire. Jedan dočasnik telefonira. ni sam ne znajući koga traži ni s kim razgovara. Zamjeniku Ivici Primorcu — ni traga! (danas zaposlen kao zaštitar u Euroherc osiguranju u Zagrebu, op.p.)
Jedno polupismeno stožerno potrčkalo koje sam primio u stranku, a samim tim i u HOS, na bratov brk. intimus Primorcev. urlajući je predlagao da se kidnapiraju djeca i zena Kraljevicevog zamjenika koja se nalaze u nekom hotelu u Baškoj Vodi. Nisam nasjeo. Taj prozirni trik nije upalio cak ni kod naivčine kakva sam ja, koja ni dan danas ne vjeruje u teorije zavjere. A trebao bih, bar malo. Opet, sto imaju sitna dječica s tom prljavom rabotom, makar im rođeni otac bio glavni akter velikog zla.
Negdje početkom lipnja Ivica mi je, sav nekako podvojen, tih i deprimiran, pričao kako ga zovu da prede u HVO, da ce mu priznati cin i sve ostale beneficije. Našalio sam se i rekao da sačeka
jer, aluzija na nogomet, prijelazni rok počinje u srpnju. Vise nije pogrdno govorio o Mati Bobanu. niti je koristio vlastitu imbecilnu kovanicu prema kojoj skraćenica HVO ima značiti - Hrvatski volovi! Iskreno, mislio sam da je ta kriza prolazna i da ce brzo doći k
sebi. Bio sam ravnodušan i spram primisli da bi mogao stvarno "prijeći" u HVO, jer bi svojim odlaskom samo pojačao redove HOS-a. O vojsci, vojnikovanju i ratovanju, Ivica
Primorac nije imao pojma! Stari bi ljudi rekli - kolik' ni sam!
Neke bitne informacije nije mogao prenijeti HVO-u jer su sve Kraljevićeve zamisli i ideje bile u javnosti. Sto preko priopćenja, sto u brojnim novinskim razgovorima. (Mada ću nekoliko godina kasnije, uvidom u obavještajni arhiv HVO-a, vidjeti da je puno toga izmišljao i lagao, vjerojatno da bi fascinirao žbire iz vladajuće kaste).
Prema prilično pouzdanom svjedočenju, Primorac se u petak, 1. kolovoza, počeo prenemagati pred Kraljevićem. Da je iscrpljen i umoran (od čega?), da mu je dosta svega te da razmišlja o ostavci. Taj strogo politički izraz - ostavka - udomaćio se i tamo gdje mu je najmanje mjesto, u vojsci. U HVO-u nešto masovnije, ali i u HOS-u. U ratu se, barem tako piše u čitankama, malodušje kažnjava strijeljanjem. Samo sretnici prođu s ukorom. Ah, eto, ovi nasi moderni ratovi podrazumijevaju i ostavke.
Potrčko Andabak
Blaž je reagirao u svom stilu. Predložio je svom zamjeniku da se par dana odmori i da ce ga proći to sto ga muci. Na vijest o tragediji javio se telefonom u stožer i autoritetom zamjenika, savjetovao mir. On je negdje na važnim razgovorima i pregovorima, i uskoro ce u stožer. Dan po dan, a Ivice Primorca nema. Ima, u stvari, ali gdje?
Gdje je Kraljevićeva tajnica Katica Pernar (danas živi u istočnom dijelu Mostara, op.p.) koja se svih osam mjeseci nije, de facto, odvajala od njega, koja je išla s njim na svako, makar i najkraće, putovanje? Na nju su se okomili, uglavnom, gmazovi koji su joj, sto je rec' do jučer, podilazili i s čijih lica, kad bi bili u njenoj nazočnosti, nije silazio zahvalni i ponizni osmijeh. Gdje je bila i sto je radila 9. kolovoza 1992. godine ja - nc znam!
Tko je deseti čovjek u ovoj monstruoznoj priti? Obdukcija a Splitu je pokazala da je Brazilijano, o kojem Tuta govori, usmrćen hicem s leđa, znatno ranije nego Kraljevic i njegovi momci. Kako je idiotska teorija da je HOS prvi počeo pucati doprla i do govornice Hrvatskog državnog sabora, iz diskusije se moglo doznati da se dotični Brazilijano prezivao Bodulić i da je iz nekog mjesta u zadarskom zaleđu. " '
No, ovaj zločin se veže isključivo za njega jer je zapovijedao Kažnjeničkom bojnom koja je zločin izvršila i jer je kasnije, po njegovoj zapovijedi i osobnim sudjelovanjem u privođenju, netragom nestao Robert Nosić iz Gornjih Radisića koji je prethodno ustrijelio jednog njegovog vojnika jer je posao "prosipati silu" u Ljubuskom. Tuta ga je, bez ikakvog otpo-ra, izveo iz mostarskog zatvora i zauvijek riješio ovozemaljskih muka.
Zločinstvo u Kruševu se pripisuje i Tuti jer nitko u Hercegovini nije ozbiljno shvaćao ni doživljavao Ivana Andabaka. Smatran je Naletiltcevim potrčkom, bez vlastitog stava i mišljenja o bilo čemu. On jc bio tek puki izvršitelj, a takvi nikome i nikada nisu bili zanimljivi.
Tudman je, preko Boze Vukušića uništavanje HOS-a u BiH financirao sa dva milijuna maraka
Dugogodišnji hrvatski politički emigrant, povratnik, koji se odmah po dolasku uključio u politički život u Hercegovini, tvrdi da je hrvatski politički vrh iz Zagreba izdašno honorirao "čišćenje" Hercegovine od HOS-ovaca, prvenstveno fizičku likvidaciju Blaža Kraljevića. Prema njegovim riječima, poslano je dva milijuna njemačkih maraka, a donio ih je Bozo Vukušić, autor knjiga "Tajni rat UDB-e", "Čuvari Jugoslavije" i drugih, uglavnom bezvrijednih, knjiga o suradnicima UDB-e u Hrvatskoj i BiH. Ako se zna da je Hrvatska dnevno plaćala rat u BiH oko tri milijuna maraka, onda se svota koju je, navodno, donio Vukusic, pritom poznajući apetite vladajuce klike u Hercegovini, komotno može smatrati sitnišem. Međutim, ta u stvarnosti ogromna svota novca najbolji je dokaz koliko su se salonski generali i "političari" Herceg Bosne bojali Kraljevica. Njegovog autoriteta i ugleda, ponajviše. Ako su tvrdili, a jesu, da je ubojstvo Blaža Kraljevica visoko domoljubni cin, zar nisu mogli pronaći par momaka koji bi se besplatno žrtvovali za "nacionalne interese i vise ciljeve". Zar je bilo potrebno ostvarenje visokog domoljubnog cina podupirati milijunima.
Ubili su im tijela ali će vječno živjeti u našim srcima i mislima Neka im je laka hrvatska zemlja. Za dom spremni!
Mladen Bošnjak | knjiga "Blaž Kraljević - pukovnik i pokojnik"
Read more...
